Prehlada

U djetinjstvu nam ograničavaju mnoga zadovoljstva s jednom svrhom

da se ne prehladimo, u starosti nas zatvaraju u sobe da se ne prehladimo,

čitav život nam prolazi u stalnoj bojazni od propuha, vlage, hladnoće

- da se ne prehladimo. A ipak smo svake godine prehlađeni nekoliko

puta.

Prehlada je vjerojatno najčešće upotrebljavani medicinski izraz u

narodu; unatoč tome ljudima nije jasno da li je prehlada samo simptom

bolesti ili je njen naziv. Ni o jednom medicinskom pojmu ne postoji toliko

različitih tumačenja i zabluda kao o prehladi. Uzrok seže u daleku

prošlost, u vrijeme dok se još ništa nije znalo o uzrocima bolesti, dok su

se bolesti objašnjavale lošim znakom, otrovnim isparivanjima iz zemlje,

uzrocima i božjom kaznom. Neke su bolesti objašnjavane naglim djelovanjem

hladnoće na tijelo, što je i dovelo do upotrebe pojmova prehlada,

nazeba, nahlada itd. U mnogim sredinama ta su se vjerovanja održala

do danas. U liječničkim ordinacijama gotovo se svakodnevno čuju

»dijagnoze« kojima se brojni pacijenti obraćaju liječniku, npr. »Prehladio

sam jetru, bubrege, želudac, crijeva itd.«

Danas liječnik prehladom naziva točno određenu bolest, vrstu zaraze

gornjih dišnih putova; u mnogim je jezicima riječ studen, hladnoća,

postale uobičajeni naziv za tu vrstu infekcije (cold - u engleskom; Erkaltung

- u njemačkom: prehlada, nahlada, nazeb u nas).

Prije prvoga svjetskog rata dokazano je da je uzročnik takve upale

virus.To je potvrđeno brojnim pokusima; poznato je nekoliko desetaka

različitih tipova virusa koji se svi nazivaju zajedničkim imenom nosni

virusi (rinovirusi). Prema tome, liječnik pod dijagnozom prehlade razumijeva

isključivo virusima uzrokovanu zarazu koja zahvaća gornje dišne

putove, najčešće sluznice nosa i ždrijela.

Također je proučavana veza između hladnoće i prehlade. Veza postoji;

eksperimentalno je dokazana. Naglo izlaganje tijela hladnoći izaziva

reflektorno stiskanje krvnih žila u sluznici nosa i ždrijela, što može

dovesti do pada temperature i sluznici nosa za nekoliko stupnjeva Celzijusa.

Time se znatno smanjuje otpornosti i uz prisutnost rinovirusa dolazi

znatno lakše do infekcije nego u uvjetima kada tijelo nije bilo izloženo

hladnoći. Razumljivo je da bez rinovirusa nema prehlade. Ljudi koji

izolirano žive u polarnim krajevima neprekidno izloženi djelovanju niskih

temperatura ne boluju od prehlada. Kada se prekine izolacija i dođu

u kontakt s osobama koje boluju od prehlade ili kliconoše, bolest se

pojavljuje.

Smatra se da prosječno svaki čovjek barem dva puta godišnje oboli

od prehlade. Budući da rinovirusi u tijelu ne stvaraju dugotrajnu otpornost

(imunost), može se oboljeti i nekoliko puta godišnje.

Bolest se javlja naglo, s osjećajem punoće i laganoga bola u ždrijelu.

Ubrzo dolazi do kihanja i karakterističnoga iscjetka iz nosa, koji je u početku

vodenast, da bi poslije postao sluzav ili sluzavognojan. Oči postaju

crvene, disanje kroz nos je otežano, koji put zbog jakoga otoka sluznice

nosa onemogućeno. Zbog gubitka osjeta mirisa i okusa apetit je smanjen.

Zbog upale Eustahijeve tube, kanala koji spaja ždrijelo sa srednjim

uhom, sluh je oslabljen. Opći poremećaji organizma nisu jače izraženi.

Može se javiti umor, pospanost, glavobolja, bol u udovima. Bolest obično

traje tjedan dana. U rjeđim slučajevima, u osoba znatno smanjene otpornosti,

upale može zahvatiti i dublje dijelove dišnih putova.

Bolest nije jako zarazna. U svega 20% dobrovoljaca, koji su namjerno

zaraženi, dolazi do bolesti. Uz prirodne uvjete postotak je znatno manji.

Zato se prehlada ne javlja u obliku velikih epidemija kao neke druge

virusne bolesti (gripa).

Prehlada se smatra kapljičnom infekcijom, tj. rinovirusi budu izbačeni

kašljem i kihanjem i na taj se način šire od bolesnoga na zdravog

čovjeka. Novija su istraživanja pokazala da oko 40% osoba koje boluju

od prehlade imaju virusa na svojim prstima, gdje mogu ostati neoštećeni

čak nekoliko sati. Znači da i prehladu možemo svrstati u bolest »prljavih

ruku«. Širenje bolesti može se smanjiti tako da se osoba koja boluje od

prehlade ne kreće u zatvorenim prostorima s mnogo ljudi. Važno je da

se oboljela osoba ne rukuje, da često pere ruke, da upotrebljava papirnate

rupčiće za jednokratnu upotrebu, a ne džepne rupčiće koji su upravo

»nabijeni« virusima i predstavljaju pravo rasadište bolesti. Većina prehlađenih

bolesnika ne traži liječničku pomoć. Liječe se sami, svaki svojom

već davno »prokušanom« metodom. Jedni se preznojavaju uz lipov

čaj, drugi daju prednost čaju od bijeloga sljeza ili šipka, trećina koristi

kap joda u čaši vode, četvrtini pomaže domaća rakija. Neki »narodni liječnici

« preporučuje staru metodu udisaja dima koji nastaje paljenjem

kore kruha na žeravici.

Važno je znati da ne postoji mogućnost uzročnog liječenja, tj. zasad

nema lijek kojim se virusi u tijelu mogu uništiti. Postoji tzv. simptomatsko

liječenje što znači da se daju lijekovi koji uklanjaju samo pojedine

simptome, obično one koji su najjače izraženi; kod glavobolje uzimat će

se tablete protiv bola, kod jakoga iscjetka daju se lijekovi koji smanjuju

izlučivanje, kod kašlja sredstva za ublaživanje.

Jedan od najčešće upotrebljavanih lijekova jesu kapljice za nos, koje

ljudi sami kupuju u ljekarnama; one djeluju tako što stisnu krvne žile

u sluznici nosa i privremeno smanje otok i iscjedak. Mnogi suviše često i

nekontrolirano upotrebljavaju takva sredstva, čime pogoršavaju stanje;

dolazi do još jačeg otoka i oštećenja sluznice. Na jednom savjetovanju u

farmakoterapiji zaključeno je da »sva sredstva koja dovode do stiskanja

krvnih žila treba napustiti jer na upaljenoj sluznici uzrokuju više štete

nego koristi«.

Mnogo su bolja ljekovita sredstva koja proširuju krvne žile u nosu i

na taj način omogućuju veći dovod krvi, a time i više hrane i zaštitnih

tvari koje stvara organizam. Na tom se temelji povoljan učinak toploga

čaja, inhalacija kamilice i slično.

Vitamin C masovno se primjenjuje u sprečavanju i liječenju prehlade

pošto je nobelovac Linus Pauling objavio knjigu »Vitamin C i prehlada

«. To je bio pravi »boom« za proizvođače vitamina C. Došlo je do

prave vitaminomanije. Iako znamo da manjak vitamina C može dovesti

do brojnih poremećaja u organizmu, istraživanja za posljednja dva desetljeća

opovrgla su Paulingove tvrdnje o velikoj korisnosti toga vitamina

u liječenju prehlada.

Antibiotici ne djeluju na rinoviruse. Primjena antibiotika nije samo

besmislena nego i štetna.